nedjelja, 1. prosinca 2013.

Još jedan tl;dr post, o životu, smrti i Paul Walkeru

Već i vrapci na stablima znaju da sam ja uber-pičkica. Iliti korektno rečeno, emocionalno osjetljiva.

Ja, koja plačem na filmove, crtiće i reklame, katkad plačem i na postove na blogovima i forumima. Plačem na pjesme. Plačem u bolnicama. Plačem na reunion videje vojnika i peseka.
Plačem od tuge kad je netko tužan. Plačem od sreće kad je netko sretan.
Baš sam u petak rekla Bančericama da plačem i kad popijem. Jebiga.

Da, pred vama je još jedan preosoban plačno-patetičan post. Drukčije ne znam. Deal with it. :D

To što je danas referendum mi je nekako palo u drugi plan, iako se već dugo uzrujavam oko toga. (Išla sam glasati, no worries, čak i nisam bila u pidžami, samo u nečemu što je izgledalo ko pidžama)

Noćas sam, kao i uvijek krenula čekirati što ima novog na mom omiljenom trač sajtu ONTD (to mi je najdraži ritual prije spavanja), no to je posve neočekivano i neplanirano završilo tako da sam cijelu noć (nesanica ftw) stiskala F5 i u real time-u pratila kako se polako razvijala vijest da je Paul Walker umro, u šoku i nadi da će netko potvrditi da je vijest fake.

Nije.


Zašto sad pišem o tome? Jer me je strgalo na više nivoa, i osobno.

Smrti mi uvijek užasno teško i čudno padaju, pa i smrti osoba koje nisam poznavala, čak i ako mi nisu bili previše poznate. Nemam neka uobičajna iskustva sa smrtima. Srećom, barem ih nemam ni previše, ali oba bliska koja sam imala su se duboko urezala i imala posljedice da se ja uopće ne znam nositi s tim.


Paul Walker mi je bio drag i lijep, ali onako usputno, nezamjetno, nisam mu pomno pratila filmsku karijeru.
Ono što sam o njemu znala je da je glumio u Fast & Furious sagi (koju obožavam i s kojom sam praktički odrasla) i da je imao lijep osmijeh.




Ono što sam o njemu noćas saznala je da je osim toga bio i osoba koju su mnogi volili, da se volio baviti dobrotvornim radom i da je prerano umro, s 40. (mada, koje vrijeme uopće nije rano za smrt)
I da mu zapravo znam i volim i više filmova.




No ovaj grozan osjećaj koji me steže u grlu nije toliko vezan za njegovu smrt koliko za impakt koji je napravila, i drugima, a i meni.

I tako, dok sam čitala preko nekoliko tisuća komentara i tužne reakcije ljudi koje ga nisu poznavale, na red su došle i reakcije ljudi koji ga jesu poznavali i volili i to me strgalo.









Suze. Mnogo suza.

Smrti slavnih osoba su ujedno i podsjetnik da su i oni ljudi i da nisu toliko drukčiji od nas. Smrtni su kao i mi. Imaju mnogo privilegija, ali nemaju tu da budu besmrtni. Smrt ne bira. Kako kaže neko na ONTDu: "Doesn't matter if you have everything going for you, or if you have nothing going for you."

No ono što me je potpuno zablokiralo bile su fotke i videi. Jebo internet. Jebo jebeni internet kad o nečijoj smrti možeš pročitati skoro prije nego njegova obitelj. Jebo jebeni internet kad postoje ljudi koji izmišljaju vijesti o nečijoj smrti. Dno. Jebo jebeni internet kada nečiju smrt možeš vidjeti. To nije nešto što želim vidjeti.
I potpuno me strgalo dok sam gledala fotku posve smrskanog auta i skužila u tom trenu zašto me je ovo toliko pogodilo. Paul je umro slično kao i jedan moj dobar frend iz osnovne.

Nisam se naučila nositi s tim. Nikad. Ne pričam o tome. Ne razmišljam o tome. Nakon početne faze šoka i neprestanog plakanja strpala sam osjećaje u ladicu, zatvorila i ignorirala. Jer je to bio jedini način da  funkcioniram. Uvijek sam pokušavala ne razmišljati o tome. Do sinoć kad sam vidjela fotke. Sve je izašlo na površinu...

Ovo ljeto sam se slučajno prisjetila nečeg u vezi njega što mi je stavilo smiješak na lice. Taj smješak je odmah zamijenila užasna krivnja. Katkad se zapitam kako bi mu život izgledao sad. I zaustavim.
I pomislim kako bi mi sigurno bilo lakše da sam vjernik i da vjerujem da je sad negdje na ljepšem mjestu.

S njim je otiša i mali dio mene. I tako će sa svakom idućom smrti osoba koje volim dok sva ne odem i dok sama ne odem.

I ljuta sam. Jer nije fer. Jer u svakom trenu možeš umrijeti. I naši prijatelji i naša obitelj. I jedan Paul Walker i njegov frend.
A ja sam upravo potratila cijelu noć čitajući komentare na trač-sajtu umjesto da živim punim plućima. :D


Nemojte tratiti vrijeme, život je prekratak. Zapravo, dajem vam dozvolu da potratite nekoliko sati na F&F, odlični su filmovi. <3 Ali pritom i recite dragim ljudima da ih volite, provodite vrijeme s njima, radite što želite i budite sretni.

Voli vas Dee i seize the day! I ajte glasati, još uvijek imate vremena! :D


izvori gifova i fotke

*i isprike na ovom prepatetičnom pretresanju duše i tl;dr traženju načina da se nosim s preosobnim pizdarijama i fantastičnoj ideji da kompletno nepričanje o onome što me tišti zamijenim s pričanjem s mnogo potpunih neznanaca. :D 

Broj komentara: 5:

Sanela kaže...

totalno se slažem sa svime napisanim..otkad sam saznala paket maramica je kraj mene..ovakve tužne vijesti i mene uvijek podsjete na sve drage osobe koje sam poznavala, a koje su prebrzo otišle..još uvijek ne vjerujem :'( a tak je bil dragi <3

hejterica kaže...

Moja sucut...
kaj se tice smrti javnih osoba, najvise sam tulila na lady di, cobaina i helgu vlahovic...

Zuba kaže...

prekratak je život, pogotovo kad ne znaš koji ti je datum trajanja.ovako nešto me samo potakne još jače da dobro koristim vrijeme koje mi je ostalo.
žao mi je što te ovako potreslo. s druge strane, čovjek si i tuđe smrti dolaze ko ventil, cijeni to što ipak osjećaš, unatoč svim vijestima koje ti život servira.

anamy007 kaže...

nakon srednje skole jedan decko koji mi je bio jako dobar poznanikostao je vezan za kolica do kraja zivota, ni godinu nakon toga 2 prijatelja iz osnovne su poginula skupa u prometnoj nesreci i ni godinu nakon jos jedna prijateljica takodjer u prometnoj... ne prodje dan da se ne sjetim tih ljudi, evo blizi se rodjendan jednog od njh, ne mogu ni zamislit kako je njihovim obiteljima ako meni ne izlaze iz glave.

Al ono sto su mi dali je svijest da nikad ne znas kad zadnji put s nekim razgovaras i da zato treba paziti kako se ponasamo prema ljudiam oko nas i dati im do znanja koliko nam znace i ne cekati uvijek neki bolji trenutak jer najbolji za sve je upravo sada... sta bi bilo da je bilo je najgore pitanje.

Dee kaže...

cure :grouphug: :* :* :* :*

anamy, joj, drži se. :*

Objavi komentar

Pokreće Blogger.