Bolovanje i gledanje

Početak tjedna sam provela na bolovanju. Nakon što sam se u ponedjeljak ipak dignula iz kreveta i odvukla do posla, šef me zamolio da dovršim to što ne mogu bez mene i gubim se doma da ne zarazim cijelu firmu. OMG nekad tako volim svog šefa!

izvor

Tako sam ponedjeljak i utorak provela doma, kvocajući starcima (tj. mami) i umiljavajući se (tati) tako da dobijem sve što želim i osjećam se kao da mi je devet godina. Cijeli dane sam jela kekse, pila čajeve i juhice, čitala i na svoje veliko nezadovoljstvo prebrzo ozdravila...

Dva dana temperature i prehlade sam shvatila kao idealnu priliku za čitanje Zagorke i gledanje filmova u pauzama između kukanja :zubo:

Prvo sam pogledala komediju Neki to vole vruće koja je urnebesna. Radnja se vrti oko dva svirača, Joa i Jerrya koji budu svjedoci mafijaškog ubojstva. Kako bi se sakrili od lovaca na glave, oblače se u žene i pridružuju ženskom orkestru u kojem ukulele svira Marilyn Monroe koja za sebe kaže kako nije baš pametna. Duckface Tonyja Curtisa tijekom cijelog filma je genijalan. Btw. scenu tuluma u vlaku pamtim od kad sam bila klinka i gledala ovaj film prvi put na Crno bijelo u boji.


Drugi je Painted Veil s Edwardom Nortonom i Naomi Watts. Fotografija filma je genijalna, atmosfera i muzika također, kao i odnos između dvaju glavnih likova koji varira od ljubavi do prijezira. Norton je liječnik koji radi na proučavanju kolere, malo je njonjkav i tako to dok je Naomi bogata djevojčura koja se uda za Nortona kada joj starci jasno kažu da neće vječno sponzorirati njen život. Njih dvoje se vjenčaju, ona ga vara, a Norton pokaže da ima muda postavivši je pred ultimatum – ili neka ide k vragu ili s njim u unutrašnjost Kine među bolesne od kolere. Što je odabrala, saznajte u filmu.


Treći je Sjaj u travi (još jedan koji sam gledala kao klinka) o bogatom srednjoškolcu, siromašnoj srednjoškolki i seksualnoj represiji. Radnja je smještena u godine prije svjetske ekonomske krize (one prve) i prvi dio filma je mnogo zanimljiviji od drugog.


Četvrti film je bio Praznik u Rimu, kojeg sam gledala zilijun puta. Za one koji ne znaju: Audrey Hepburn je princeza neidentificirane zemlje i dosta joj je protokola te odlazi u noćni život Rima ni ne sluteći što je čeka.
U utorak predvečer me uhvatila želja za kolačima, pa je dragi nosio kolače do mene doma. I mislim da mu je prisjelo moje bolovanje jer se pretvaram u razmaženo derište :D To je i dalje ništa naspram onoga u što se on pretvara kad je bolestan: nervozno čudovište koje samo kuka i malo bi piškilo, a malo kakilo (kao i većina muških)

Kako vi provodite svoja bolovanja?