ponedjeljak, 7. svibnja 2012.

Kubrick i ja


Ovaj post nije objektivan, moje znanje o filmu temelji se na nekoliko knjiga poštovanog gospodina Peterlića i osobnom entuzijazmu prema ovom obliku umjetnosti. Želite li objektivnu kritiku, zatvorite ga i vratite se sutra te pročitajte recepte, šopinge i slične stvari kakve inače imamo na meniju.



Ljubavna veza između mene i gospodina Kubricka, počela je na lijevu nogu. U krhkoj dobi od četiri godine, mama mi je dozvolila da gledam njegovu Odiseju 2001, uglavnom zbog astronauta i majmuna koji su meni i bratu bili fora. Ne krivim je zbog toga, jer iako film možda nije bio prikladan mojoj dobi, nije me mogao psihički uznemiriti scenama nasilja i seksa. Nisam razumjela film, ali nije to baš lagan film za razumjeti. Gledala sam ja tako te savršene sekvence nesvjesna genijalnosti koja se iza njih krije. Kako su minute prolazile, moja mučnina u želucu je bila sve veća. Tamo negdje oko scene gdje čovjekoliki majmun (ili King Kong kako je rekao moj brat) razbija kostur, povratila sam po tepihu. I onda još jednom u spavaćoj sobi jer je brat rekao da je King Kong došao u dnevnu sobu.



I tu je stalo narednih deset godina, sve do ciklusa Kubrickovih filmova na HRT-u. Sjećam se kako sam sjedila s bratom i gledala  uvodnu špicu Paklene naranče, izmjenu crvene i plave boje na ekranu. Slijedile su Full Metall Jacket, Barry Lyndon i mnogi drugi, od kojih većinu nisam razumjela, ali sam ih gledala fascinirana perspektivom u kojoj nema dobrih i loših i u kojem emocije prema likovima razvijamo sami. Fascinirana sam bila i Barry Lyndonom i načinom na koji je film pretvorio u iskustvo čitanja romana. I Full Metall Jacketom. I Dr. Strangeloveom. Bila sam fascinirana Kubrickom.



Neku večer sam s dečkom gledala Shining. Ne želim ulaziti u prepirku jer je li bolji film ili knjiga, ali horor u kojem nema cvilećih vrata, škripavih parketa, svijeća koje se gase same od sebe i sličnih klišejiziranih scena i zvukova, a koji je toliko strašan da sam ostala buljiti u odjavnu špicu... je genijalan. Nema serijskog ubojice. Nema čudovišta koje vreba. Samo ljudska psiha, Kubrickovske cake u kadriranju i glazba od koje ti se diže kosa na glavi i koja priča priču jednako koliko i sama slika.



Volim njegovu matematičku proračunatost.

Usporenu radnju.

Savršene kadrove.

Spomenutu glazbu.

Volim Kubricka.

A sada mogu samo reći „All this work an no play makes Doriana a dull girl“.

Odo gledat filmove.
By Doriana Gray

Izvor: slika, gifovi

1 komentar:

Voodoo Blonde kaže...

pridružujem se voljenju Kubricka <3 moj nadraži film ikad (ne samo od Kubricka) je 2012 Odiseja u svemiru. takav genij se neće opet roditi

Objavi komentar

Pokreće Blogger.